Danas, više od 20 godina nakon nesrećnih ratnih dešavanja, razaranja, tranzicije i reformi, penzijski sistemi na prostoru bivše Jugoslavije nalaze se pred ozbiljnim izazovom. Mogu li, ipak, ostati samoodrživi? Statistički pokazatelji i trendovi kretanja u zemljama bivše Jugoslavije zvone za uzbunu. Već odavno.

Penzijski sistemi u zemljama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije počivaju na principima međugeneracijske solidarnosti. To znači da radno sposobno stanovništvo “izdržava” one koji su ostvarili pravo na penziju. U državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, trenutno, oko šest miliona radnika uplaćuje doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, iz kojih se vrši isplata penzija za oko 4,8 miliona penzionera. Praktično, za jednog penzionera radi i za njihove penzije izdvaja svega 1,2 radnika. Tako, ukupna suma uplaćenih doprinosa nije ni blizu potrebnih sredstava za isplatu penzija. Zbog toga budžeti novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije svakog mjeseca prilikom isplate penzija moraju izdvojiti značajna sredstva kako bi se obezbijedila redovna isplata penzija na dostignutom nivou.  

S druge strane, za potrošačku korpu četvoročlane porodice u zemljama bivše Jugoslavije prema statističkim pokazateljima potrebno je izdvojiti od 1,5 do 2,2 prosječne plate. Šta onda reći za penzije? Koliko je potrebno prosječnih penzija da bi se podmirile životne potrebe za hranom, odjećom, obućom, ličnom higijenom, energijom, komunalijama, liječenjem i ostalim što ulazi u cijenu potrošačke korpe? Nažalost, za četvoročlanu porodicu potrebno je više nego duplo u odnosu na prosječnu platu, gotovo u svim zemljama bivše Jugoslavije. Pokrivenost troškova života sa prosječnom penzijom je na relativno niskom nivou i kreće se od 20 do 40 odsto. Praktično, za četvoročlanu porodicu, kako statistika računa, potrebno od 2,5 do pet prosječnih penzija za zadovoljavanje potreba iz prosječne potrošačke korpe.

Nije na odmet podsjećanje sadašnjih osiguranika da je univerzalno pravilo penzije da je njena visina u direktnoj zavisnosti od dužine penzijskog staža, visine plata i osnovica osiguranja na koje se plaćaju doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ove činjenice se nikako ne smiju smetnuti s uma.

Upravo zbog toga svi oni koji danas svoju platu primaju iz dva dijela: onog na račun u banci na koji poslodavac plaća poreze i doprinose, uglavnom na najnižu osnovicu, i drugog dijela u “koverti” na koji poslodavac ne plaća ništa, trebaju dobro razmisliti. Ne samo razmisliti, nego se i zapitati: Kolikoj i kakvoj penziji u takvoj situaciji se mogu nadati kad jednog dana ispunim uslove za ostvarivanje prava na penziju?